Kratak sažetak vremena

Kad je riječ o monografijama, obično se pitamo jesu li nastale kao razlog onoga o čemu pišu ili su zapravo reklamni trik, iznuđivanje pozornosti. Naravno, postoji i pravi razlog, a to je odavanje priznanja sadržaju monografije. Tom tipu pripada monografija Histrion ili autobiografija glumca, koja piše o četrdesetogodišnjem djelovanju Glumačke družine Histrion.

Monografija argumentirano piše o glumcu, točnije o skupini glumaca koji su bili „izazov redateljskoj sterilnosti“ – kako će njihovu pojavu i djelovanje kasnije u hrvatsko kazalište smjestiti Georgij Paro – i do današnjeg dana ostala je „kratak sažetak vremena“, kako bi to, opisujući glumca, rekao kraljević danski, Hamlet. No bez obzira na spomenuto, monografija se ne udvara histrionskom narcizmu, nego je argumentiran podsjetnik o „prilagodljivosti“ glumca izazovima svakoga doba.

Sumnjive je Tome na to važno upozoriti jer je bez glumca kazalište mrtvo, što danas još nije razvidno samo redateljskim gerilcima, autorima kojekakvih projekata i njihovim dramatur/ginjama/zima, koji uglavnom kroje i razrađuju „revolucionarne“, najčešće sterilne i nenadarene koncepte u kojima je glumac najveća žrtva.

Kako je „redateljskim teatrom“ glumac onemogućen da bude svjestan svoje nesvjesnosti, monografija je zapravo izvrstan dokument o urotničkom odnosu autoritarnih redatelja prema iskonskom glumačkom nagonu, koji traži svoje mjesto u vremenu i prostoru svojeg (ne)djelovanja. Podsjeća na glumačku moć bez koje nema teatra.

U vrijeme kada su mnogi bili zadovoljni mrvicama s autokratskih redateljskih trpeza „ajataloha režije“ – kako ih je krstio Veselko Tenžera – GD Histrion objavila je „rat“ takvim redateljima i tadašnjem „pobunjeničkom“ teatru, čija se subverzija najčešće svodila na prešutni dogovor s vlašću, koja je eutanazirala sve što je mirisalo na „bunu“. Jedini koji se tada smio buniti bio je mrtvi Matija Gubec.

Zbog toga se prije četrdeset godina, točnije 1975, u komunističkoj Jugoslaviji i još komunističkijoj Hrvatskoj pobunila grupa neafirmiranih glumaca, koji nisu htjeli biti marginalni i marginalizirani, predvođena Zlatkom Vitezom, tada perspektivnim mladim glumcem u Dramskom kazalištu Gavella.

Družina je osnovana, piše u monografiji, s „ciljem da istražuje kazališni izričaj izvan institucije, neopterećena administrativnim aparatom i zadanim repertoarom koji u institucionalnom teatru često onemogućuje pravi kazališni eksperiment“, stoji u dokumentu za registraciju u okviru Centra za kulturnu djelatnost SSO Zagreba. No, njihovo osnivanje bilo je zamišljeno složenije.

Između ostaloga, kako će to poslije pojasniti Vitez, bila je to svojevrsna „škola za glumce“, koja je imala „prosvjetiteljsku ulogu“ i „karakter studijskog putovanja“, a sve je imalo „nacionalnu teatarsku misiju“, kako je to odvažno napisao teatrolog Nikola Batušić. Time je afirmiran i spašavan vlašću etiketiran i zabranjivan dio tadašnje nacionalne subverzivne dramske književnosti, ali i reafirmiran kajkavski govor na kojemu je napisan do tada zanemarivan dio hrvatske književnosti. Zato su se odlučili za teatar blizak publici, pučki teatar i radost glumačke igre.

Bili su to razlozi koje je malo tko komu je bilo stalo do hrvatske kulture mogao osporiti.

Bio je to doista revolucionaran čin u prostoru umrtvljene kreativnosti i kulturi hrvatske šutnje. Grom koji je s teatarske margine entuzijazmom zgromio, kako piše Tenžera, „publiku s dnevnicama“ i „eksperimentalni program u našem oficijelnom kazalištu, osuđen uglavnom na festivalsku egzistenciju“, koja svoju nekreativnost „pokušava kompenzirati pojačanim publicitetom i pravom agresijom nagrada kao zamjenom za publiku“.

Bila je to pobuna čiji je teatar, zaključuje Tenžera, ne samo „izazvao grimasu gađenja u elitističkim dvorcima našega teatra“ i „pretvorio se u dodiru s publikom iz najrazličitijih slojeva u autentičnu igru“ nego i poljuljao dotadašnju „kazališnu praksu i kazališnu teoriju“. Kao i medije, koji su u početku prešućivali uspjehe. A samo zato što je to bio teatar koji su histrioni vratili iskonu, tamo gdje je glumac živio od glumačke nesputanosti, istraživanja, političkih provokacija i radosti igre.

Ovo spominjem ne zbog onih koji se toga još sjećaju, nego radi današnjih „inovativnih“ kazalištaraca koji misle da svaki njihov kazališni uradak mora biti nagrađen, pogotovo ako im je „pobuna“ slika jalovih subverzija, kakve se nude kao krhotine mondijalističke pomodnosti. Spominjem to i zbog mnoštva razloga koji danas egzistiraju i žive kao neprolaznost u kojoj je jedino glumcu oduzeto pravo da bude išta više od rekvizite. Najčešće je nijemi prisutnik na pozornici ili vješalica u predstavama redateljskih „epizodnih nula“.

Umjesto da živi pobunu protiv vremena i prostora globalističke suvremenosti, kakvu je svojedobno hrabro demonstrirala Glumačka družina Histrion, današnji glumac je, i svojom krivnjom, postao igračka u rukama nedarovitih redatelja i pohlepe za slavom i uspjehom. Kako se tomu oduprijeti i biti svoj, biti ono što glumac od iskona jest – „kratak sažetak vremena“ i prostora svojeg (ne)djelovanja, upozoravajuća je poruka monografije Histrion ili biografija glumca.

Riječ je o itekako važnu dokumentu o ne kratku razdoblju vrludanja, nesnalaženja i traženja razloga, sadržaja i osmišljavanja hrvatskoga teatra i njegova glumca. Glumačka je družina Histrion i dokaz o hrvatskoj šutnji koju su oni remetili i prekidali.

Dokumentirana i obrazložena pametnim tekstovima većine histriona, kroničara, kritičara, teatrologa i dramatičara – nekih doduše i s naknadnom pameću, kako je to hrvatska navada – priznanje je entuzijastičkoj glumačkoj avanturi. Avanturi koja je, „u amaterskim uvjetima problematizirala svoju profesiju raznoseći viruse svoje strasti i u kazalištem nekontaminirane sredine“, kako tada u eseju Histrion ili biografija glumca, a sadašnjem naslovu monografije, piše iznimni Tenžera.